Glas za životinje
	Kazalo brošure o Zakladi Gabriele Za uvod Božanski dah struji i kroz prirodu i životinje Tradicija ne opravdava okrutnost Materijalizam ide prema kraju Životinje trebaju životni prostor Nastanak modernog "kultiviranog krajolika" Miroljubiva zemljoradnja Jedinstvo života Ljudi i životinje opet postaju prijatelji Zakoni vječnog Stvoritelja protive se hotimičnom lovu i progonu životinja Kraljevstvo mira postaje vidljivo Kako možete pomoći?
	Životinjske priče sa Milosrdne zemlje
	Najnovije vijesti sa Zemlje mira
	Radost za životinje
	Daljnja literatura i linkovi
	Download brošura i letaka
	Sakupljanje potpisa za zaštitu životinja i protiv lova
	Kontakt, narudžbe
	Kako možete pomoći?
	Akcija »Već i 1,- kuna pomaže!«
	Mi želimo imati kuma
	Pismo lovcima
	Impressum

Posebno je uočljivo kako životinje napuštaju svoje bojažljivo ponašanje ako se s njima miroljubivo postupa, i to na jednom seoskom imanju gdje konji, psi, mačke, guske, patke i kokoši smiju živjeti zajedno u velikoj obitelji sve do svoga prirodnog kraja i bez straha da ikada budu zaklane.

O divljim svinjama koje redovito dolaze u posjet kako bi promatrale radove u berbi. Njihovi praščići jeli su s kokošima i pili iz istih posuda za vodu.

Jedan od vođa životinja - odrastao vepar koji se odaziva na ime Thyrinus - pokazao se naročito prilagodljivim. Kada je vrtlar počeo osnivati veliku plantažu voća i pri tom se obeshrabrio, neočekivano je iz šume žurno došla “divlja životinja”. Opušteno se približavala vrtlaru, ohrabrujuće ga njuškala, dozvolila mu da je hrani kukuruzom, donijela si je jednu jabuku sa stabla i u blizini legla u travu. Sada je posao mogao napredovati s njenom podrškom. Drugog dana majstor Thyrinus ponovno se pojavio kako bi ponovio terapiju.

Miroljubivost može biti toliko prijelazna da i sami pijetlovi šire mir. Kada su dvije kvočke po prvi puta izašle sa svojim pilićima nasilno su napale jedna drugu. Nije trajalo dugo, kada je jedan od dvojice pijetlova požurio i postavio se između njih. Razdvojio je - previše ljudski uzbuđene kvočke - i grdio ih sve dok se nisu odvojile te u pratnji pilića mirno otišle.

Što sve može učiniti miroljubiva atmosfera pokazuje i priča o Vasryju. Radi se o mladom “trkaču”, tako na imanju nazivaju praščiće divljih svinja, o kojemu se ovdje radi. Vasry je očito povrijedio lijevu zadnju nogu i šepao je. On se odvojio od ostalih praščića, napustio šumu i tražio utočište na imanju. Nitko zapravo nije znao što mu nedostaje; zato je on sam znao kako si treba pomoći: Zavukao se u hlad pod grane jednog drveta, zbog ljetne vrućine. Doneseno mu je nešto za jelo, ali još uvijek, na prvi pogled, nije se primijetilo u čemu se sastoji njegova terapija. Tek kada je trkač zauzimao uvijek isto mjesto, stanovnici imanja zapazili su da je lijegao uvijek tako da mu bolesna noga leži ispod grana i bude obasjana suncem. Koristio se sunčevom energijom kao ljekovitim izvorom i to očito s uspjehom. Polako, ali postojano oporavljao se što se primijetilo u njegovim pokušajima hoda..

Ipak nisu samo mir i zaštićenost njegovog mjesta i toplog sunca pomogli oporavku, već su u tome sudjelovali i drugi pomoćnici. Nakon kratkog vremena moglo se promatrati kako raskošni pijetao “indijanac” i njegova četa kokoši prave društvo bolesnom Vasryju. Kukurikanjem i kokodakanjem pronašli bi ga i s njim se upustili u živahan razgovor. A kada je sunce bilo na vrhuncu, posjetitelji i pacijent zajednički bi odspavali podnevni san. Ophodnja je postala redovita. Uvijek kada je kokošji narod išao u šetnju, usput bi pogledali Vasryja i najmanje jedna kokoš uvijek bi ostala kod njega, dok bi ostale otišle dalje.

Uskoro su se predstavili još i drugi posjetitelji. Bolesnički ležaj nalazio se na rubu puta koji vodi od štale arapskih konja do pašnjaka. Tako se jednog dana pojavio vatreni arapski pastuh Amal. Zaustavio se posve mirno i dugo je gledao Vasrya. Ovaj je također ustao posve mirno i dugo gledao Amala u oči. Očito su obojica imala ponešto reći jedan drugome. Prijateljstvo nije bilo bez posljedica. Kada je jednom ponovno bilo jabuka - koje Amal naročito obožava - Amal je ostavio jednu jabuku viška, gurnuo je njuškom i glavom kimnuo više puta u pravcu Vasryja koji je upravo spavao. Još nikada Amal nije propustio niti jednu jabuku. Ipak na pitanje je li jabuka za Vasrya Amal je potvrdno klimnuo glavom i jabuka je bila ostavljena kao poklon pored trkačeve pojilice za vodu. Kada se probudio slasno je uživao u jabuci. Uskoro je Vasryju bilo bolje. Šetao je imanjem uokolo i pregledavao ono što ga je zanimalo: ulaz u staju kravama i mjesta gdje su bile kokošje hranilice. Nakon nekog vremena bio je potpuno zaliječen i ponovo se pridružio ostalim trkačima u šumi.

Kako lisice nisu tako plašljive (niti su kradljivice gusaka) ako im se ne prilazi neprijateljski, dokazuje Rašvin: Jedne jesenske večeri prolazio je mladi lisac livadom i nije se dao omesti niti od čovjeka s filmskom kamerom. Kada je došao do jednog reda stabala jabuka uzeo je otpalu jabuku i s njom otišao preko livade, sjeo se i s tekom pojeo plod, kao da je htio reći: “Vidiš li? To mi prija!” Nakon nekoliko minuta otišao je dalje.

Jedan pacijent posve drugačije vrste bio je Herkules. Kada je nađen, bio je mlada životinjica i jedva je težio 50 grama. Nekako je morao ispasti iz gnijezda i otkotrljati se dolje preko grmlja. “Gdje je mama? Postaje mi hladno! Gladan sam i žedan!”

Vjeveričja beba očito je molila za pomoć i dopustila je da je tiho uzmu dvije tople ruke. Na brzinu bilo je napravljeno mekano gnijezdo od lješnjakovog lišća, suhe mahovine, slame i lješnjaka kako bi mirisalo na dom. Jedna termos-boca umotana u ručnike održavala je ispravnu temperaturu u gnijezdu. Čime se hrane vjeveričje bebe? Mlijekom koje se daje maloj djeci i mineralima i vitaminima koji se promiješaju u toploj vodi.

Prve noći bile su avanturističke. Beba je bila očito snažni momčić, otuda i ime. Svaka 3 sata Herkules je htio imati svoj obrok. Svakoga dana bio je izvagan kako bi bili sigurni da su dobro postupali. Najveće na Herkulesu bio je njegov nos i njegove šape kojima je pohlepno tražio staklenu cjevčicu s mlijekom. Objema rukama čvrsto ju je držao i snažno sisao kako bi na kraju pao u duboki san, ponekad već i za vrijeme jela; najradije u ugodnoj toploj ruci. Rastući postajao je snažniji, a rastao je brzo, kako je i pisalo u svakom savjetniku.

Dakle, bio je potpuno zdrav. Nakon nekog vremena prespavao je cijelu noć i postupno se privikavao na kašastu hranu. Najradije je sa sve četiri stajao u kaši i pojeo samo jednu šestinu kaše. Ostalo bi u jednakim dijelovima bilo podijeljeno na Herkulesa, njegovatelje i okolinu. Kratko nakon toga uspjelo mu je zadržati istu težinu, počeo je između prednjih šapa njušiti i lizati prve lješnjake.

Prošlo je neko vrijeme dok nije naučio koristiti zube. Još je uvijek nespretno pokušavao istraživati svoj mali kavez ukrašen granama i grančicama, zatim je sam počeo otvarati koštice suncokreta, jesti lješnjake i uživati u jabukama. Nedugo potom sigurno je skakao s grane na granu i to tako brzo da ga se pogledom teško moglo slijediti.

Njegova životna radost je prelazna. U međuvremenu živi u većem kavezu i otvara svaki svježi lješnjak za koji ima apetit. Kada bude dovoljno velik, otvorit će mu se vrata kaveza i Herkules će voditi svoj vlastiti život.  

Svi životni oblici imaju svoje vlastito stanje svijesti i povezani su sa svojim su-svijetom. Ipak, ne radi se samo o vanjskom, vidljivom svijetu. Iza raznolikosti minerala, biljaka i životinja stoje još i druga bića koja nisu vidljiva našim ljudskim očima.

Možda ste već jednom doživjeli kako neko dijete, možda čak i vaše dijete, neposredno počinje pričati, ne s vama niti samo sa sobom, već kao da se u sobi nalazi drugo dijete s kojim razgovara ili se igra, iako se nikoga ne vidi? Ponekad su ti dijalozi tako intenzivni da se roditelji prestraše “fantazirajućeg” djeteta i žele ga vratiti u “realnost”, gdje mu pokušavaju objasniti “da tu nema nikoga”. No tko zna, možda je tu ipak netko s kime dijete komunicira jer još ima pristup područjima koja su finotvarnija od našeg svijeta. Nama odraslima ta su područja zatvorena jer smo se usmjerili na materijalno-grubotvarno kao na isključivu realnost. Za djevojčicu koja se, od roditeljiskog miješanja u razgovor, brani uputom “Zar ne vidite da upravo razgovaram sa svojom prijateljicom…?!” to, za nas nevidljivo biće, nije ništa manje realno.

U bajkama susreću nas gnomi, vilenjaci, čovječuljci, patuljci najrazličitijih vrsta. Jesu li to sve samo proizvodi mašte? Ili se ovdje otvara pra-znanje, kao u pravim narodnim bajkama, a potvrđuje se uvijek ponovno konkretnim iskustvima osjetilnih ljudi? U međuvremenu znamo iz duhovnog svijeta, zahvaljujući Gabrielinim neposrednim božanskim objavama, da uistinu postoje prirodna bića koja se kreću među nama i brinu o biljkama i životinjama. Oni tješe svojim finim, nesebičnim duhovnim osjećajima; oni zrače u duhovne aspekte životinja, biljaka i minerala iscjeljujuće i pomažuće snage svemira; oni tješe, brane i izgrađuju materijalne životne oblike toliko koliko im je moguće. U zajedničkom djelovanju s duhovnim bićima, kojima su podčinjena prirodna carstva, oblikuje se moćna komunikacijska mreža koja je u potpunosti usporediva s istinskom organizacijom za pružanje pomoći. 14

Jako dobro možemo si predočiti koliko pomoći iz duhovnog svijeta treba priroda koju su obeščastili ljudi. Mi ih doduše ne možemo vidjeti, ali je ipak, umirujuće znati, koliko su usko isprepleteni s nama.

Također i svaki čovjek na svojoj strani ima svog nevidljivog pomagača i slugu, duhovno biće nazvano još anđeosko biće, koje je uz njega i pomaže mu ako je čovjek na to spreman. Duhovna bića i prirodna bića služe životinjama i biljkama na Zemlji, kao i ljudima. Anđeli i prirodna bića djeluju nevidljivi, oni služe ljudima, životinjama, biljkama i mineralima.Trude se pomoći duhovnom tijelu životinja, a ukoliko im je moguće i materijalnom tijelu, omotaču duhovne tvari.15

---