Glas za životinje
	Kazalo brošure o Zakladi Gabriele Za uvod Božanski dah struji i kroz prirodu i životinje Tradicija ne opravdava okrutnost Materijalizam ide prema kraju Životinje trebaju životni prostor Nastanak modernog "kultiviranog krajolika" Miroljubiva zemljoradnja Jedinstvo života Ljudi i životinje opet postaju prijatelji Zakoni vječnog Stvoritelja protive se hotimičnom lovu i progonu životinja Kraljevstvo mira postaje vidljivo Kako možete pomoći?
	Životinjske priče sa Milosrdne zemlje
	Najnovije vijesti sa Zemlje mira
	Radost za životinje
	Daljnja literatura i linkovi
	Download brošura i letaka
	Sakupljanje potpisa za zaštitu životinja i protiv lova
	Kontakt, narudžbe
	Kako možete pomoći?
	Akcija »Već i 1,- kuna pomaže!«
	Mi želimo imati kuma
	Pismo lovcima
	Impressum

Staro je znanje čovječanstva da su biljke produhovljena živa bića s kojima se može razgovarati mislima i riječima. Moderna agrarna industrija je zaboravila ono što je svim narodima nepokvarenim od civilizacije bilo samo po sebi razumljivo. Ona s voćem i povrćem postupa nemarno kao s materijom koju se genetski manipulira, «obrađuje» insekticidima i pesticidima, i kao masovnu robu baca na tržište, bez obaziranja na zdravlje potrošača.

 

Miroljubiva zemljoradnja koja je povezana s Gabriele-Zakladom, vratila se opet jedinstvu s prirodom. Zemljoradnici su svjesni da su krumpiri i mrkve, glavice salate i hokaido bundeva život s njemu uvijek svojstvenom sviješću. Lošim postupanjem oni mogu dospjeti u stanje «stresa». Baca li ih se, ubrzava im se izmjena tvari što smanjuje postojanost. Ophodi li se s njima smireno, poboljšava se i ojačava stanična struktura. Oni reagiraju slično cvijeću kod kojeg su takve reakcije čak i izmjerene. Stoga se miroljubivi zemljoradnici ophode s plodovima polja, od sjetve, preko rasta, žetve i skladištenja, sve do prodaje, s krajnjom brižnošću i pažnjom pred životom prirode.

Oni shvaćaju ozbiljno prastara iskustva da se s biljem može komunicirati. Svojim poljima odašilju misli i osjećaje povezanosti i zahvalnosti. Osobito ih pripremaju za predstojeću žetvu koja je težak zahvat za polja. Oni stupaju u kontakt i sa životinjama svojih polja da bi ublažili šok, jer one pate zbog gubitka svojih prebivališta i životnog prostora kada nadolaze vršilice. Poljskim zečevima i srnama, pticama i gmizavcima treba dati mogućnost da se povuku. Oni to i čine – najčešće samo do ruba «svog» polja, osobito ako je susjedno polje bilo tretirano kemijom i pognojeno gnojnicom. Čak ako čovjek ništa od toga i ne opaža, životinje su senzibilnije i osjećaju otrov. U međuvremenu, one isto tako znaju da njihovo čekanje na rubu polja nije uzaludno jer «njihovi» zemljoradnici ostavljaju, na svakom požnjevenom kukuruznom i žitnom polju, ostatke u kojima stanovnici polja i nadalje mogu naći utočište i hranu. Ovo zajedništvo polja, životinja i ljudi, prvi su koraci prema jedinstvu s prirodom koje pripada Kraljevstvu mira.

To je ujedno i jedinstvo sa Sve-Duhom kojim je sve protkano. O ovoj svijesti jedinstva je riječ u jednoj objavi Božjeg Duha kroz Gabriele. Tamo se kaže: «Svakog dana rasti sve više u Meni, Ja Sam u svem bitku. Promatraj prirodu u Meni, koji Ja Jesam. Ona živi jer Ja Jesam. Promatraj kamen i minerale duhovnim očima. Dopusti da iz tvoje nutrine struji praosjećaj, tada će svjesno zazvoniti u tvom unutarnjem uhu: Ja Sam snaga u kamenu. Ja Sam život. Promatraj cvijeće i travu, stabla i plodove unutarnjim očima.

Komuniciraj s unutarnjim snagama koje su djelotvorne u svemu i ti ćeš čuti Mene, dah tvog nebeskog Oca, koji u tebi dišem: Moje dijete, Ja Jesam. Ja Sam sunce, Ja Sam svako nebesko tijelo. Ja Sam nebeski svod i sav bitak. Ja Sam priroda, kamen mineral, cvijet, trava, plod.

Ova svijest ne može se jednostavno "umeditirati u stvarnost", već pretpostavlja unutarnji i vanjski čin: jedinstvo s prirodom nije moguće bez jedinstva s našim bližnjim. Miroljubivost nije djeljiva. Što čovjek postaje miroljubiviji, to će biti senzibilniji i za život prirode i komunikaciju s elementima prirode.

Elementi pripadaju jedinstvu života prirode kojoj oni žele služiti. Oni postaju protivnikom ljudi kao “sile prirode”, samo ako ovi poremete prirodni red – ne samo u vanjštini, uništavanjem ljudskog okoliša, već isto tako na razini nevidljivih energija i titrajnih polja u kojima sve živi i sve se kreće, a u čijem stanju ima udjela i čovjek sa svojim mišljenjem i osjećajima. Što manje ljudi uznemiravaju elemente, to će se harmoničnije izmjenjivati kiša i sunce, vjetar i vrijeme, da bi na poljima i poljanama napredovalo rastenje. Tada snage elemenata služe prirodi i čovjeku: kiši kada je kiša potrebna, sunce sja kada ga priroda treba. Čak se nerijetko ima utisak: Ostaje suho ako miroljubivi zemljoradnici žele pokupiti svoju žetvu.

---